Pitam te pitam
POSAO ZA SREĆNE ZUBE
Da li ste se zapitali kakav je osećaj biti
stomatolog? Sada ćemo čuti priču zubarke Biserke Simić.
Kako ste krenuli da
se bavite ovom poslom i kakva su bila Vaša interesovanja za ovaj posao?
– Pa, nisam ni ja
sigurna. Uglavnom, do toga je došlo tako što sam želela da studiram farmaciju.
Medjutim, tri dana pred predaju dokumenata, odlučila sam da srudiram
stomatologiju. Nisam ni znala da ću se ovim baviti u budućnosti. I eto, završim
ja sve to, fakultet, i sad sam ovde gde jesam.
Da li uživate u
ovom poslu?
–
Uživam, jer sam shvatila da moram. Moram da budem pozitivna, vesela, jer znam
da nikom nije lako kad dodje i kad treba da sedne na ovu stolicu. Tu osobu
sigurno nešto boli, a još ako sam ja besna i nervozna, kuda bi to odvelo? Zato
uvek pustim muziku da pacijentu bude lakše.
Da li mnogo ljudi dolazi kod Vas i kakvi su
njihovi utisci kada izadju iz Vaše ordinacije?
–
Ja imam 29 godina radnog staža i oko 400 popravljenih vilica. U Sremčici radim
već 18 godina. Što se tiče drugog dela tvog pitanja, mislim da je najbolje da
pitaš pacijente. Ja se trudim da svoj posao radim što bolje i mislim da su
pacijenti zadovoljni mojim radom. Takodje, imam puno posla, a razlog je možda
to što sam ih «namamila» upravo svojim radom da češće dolaze kod mene.
Kada biste se ponovo rodili, da li biste se
opet bavili ovim poslom?
– Verovatno, s
obzirom da moja kćerka sada studira stomatologiju i dobija komplimente od
pacijenata i profesora.
Da li je teško
baviti se ovim poslom?
– Jeste. Veoma je
naporno i moramo da znamo dosta stvari. Na fakultetu moramo da znamo skoro celu
medicinu, pa se tek onda specijalizujemo za stomatologiju. Fakultet traje šest
godina, zato je jedan od najtežih i najzahtevnijih.
Kako se osećate
kada sredite nekom pacijentu zube i kada rešite neki njegov problem?
– Ako lepo završim
posao, uvek, normalno, budem srećna. Veoma mi je drago kada posle 15 godina
sretnem nekog pacijenta i kad mi on kaže: «Sećaš li se, teta Biso, kad si ti
meni popravila onaj zub? Još uvek je sve na svom mestu!»
Lazar Savić
Нема коментара:
Постави коментар